Ne mogu, i necu, tvrditi da su, izlaskom Damira Pecenkovica iz bihackoga džehennema i, potom, dramaticnim "izvlacenjem" njegova rukopisa odonud otkud više slobodno ne polijecu ni ptice, na svjetlo ovodunjalucko izašli pjesnik i knjiga koji u svem reprezentiraju sadašnji, ili prijašnji, trenutak bosanskohercegovackog pjesništva. Ni on ni njegovi stihovi nisu se preda mnom ukazali kao autor i djelo koji omogucuju usporedbe i teorijski utemeljene ocjene, pa takav pristup ne preporucujem ni citatelju.
S njima, Pecenkovicem i njegovim stihovima, u vezi, treba ispripovijedati nešto potpunoma drugo. Kada sam, stjecajem okolnosti, susreo Damira, ja sam susreo dragog mladog sugradanina s kojim se moglo razgovarati o nesretnim aktualijama. Vremenom se, medutim, on sam postarao da zavirim u njegov rukopis. O svojim je stihovanim tvorbama govorio s takvim žarom da se to, naprosto, nije moglo odbiti. Mladalacki zanosi meni su se oduvijek dopadali, premda nikad nisam osobito cijenio rane pjesnicke provale. Dosad su me, uvijek, ovakvim podsticanjem na citanje, iz kojeg bi trebao proisteci nekakav sud, mladi pjesnici stavljali na muku; samome sebi, naime, ne možeš proturjeciti, a, s druge strane, ne spadam u one koji bi umjeli bezobzirno, i bezobrazno, ubijati tude zanose, pa, možda, skupa s tim zanosima, i same buduce pjesnike koji su se, tek, naumili upustiti u stvaralacku avanturu. Nedvosmislene sam, bilo negativne il' pozitivne sudove, obicno prepuštao drugima, a pjesnika, recenzenata i urednika u onim našim krajevima, Bogu hvala, nikada nije manjkalo.
Buduci sam obziran bio i prije, u ovome sam vaktu još oprezniji. I ne htijuci sam se, u posljednje vrijeme, susretao sa stihovima koje je, iz toplih duša naših ljudi, išcupalo zlodoba, i mogu, žalno, samo ponoviti ono cemu nas povijest književnoga stvaranja odvajkad uci: mnogo je, i premnogo, ponavljackog i hinjenog pokušaja da se versom odgovori strašnom izazovu. No, uzdam se da ce ta slabašna "angažiranost" naskoro ustuknuti i da bi, još jednom, kvantitet mogao iznjedriti nove vrijednosti, jer se mome narodu nikako ne može osporiti nadarenost. Uostalom, usprkos svim blokadama, plamsaji bosanskohercegovackog pjesnickog i proznog stvaranja vec pocinju obasjavati i one dijelove zemaljske kugle do cije nam je mentorske ocjene, zarad neceg, vazda i na tome polju bilo narocito stalo.
Tek, izmicuci jednoj, ja sam se upecao u drugu, Pecenkovicevu, zamku. Dok sam izbjegavao opasnost da sudim o jednom, uvjetno kazano, domoljubnom patosu, ili, barem, o takoder rasprostranjenom antiratnom stihotvorstvu u kojem mladi izbjegavaju kazati tko je koga..., ovaj mi je poeziji okrenuti mladi zemljak vješto "podvalio". Prije nego sam se uspio izvuci, on mi je poslao neveliku knjižicu onog što se imenuje kao ljubavno pjesništvo. Prema mome poimanju, bilo je to najgore što mi se moglo dogoditi, pošto su mi se oduvijek od najlošijih pjesnickih reagiranja na aktualne dogadaje lošijima cinili samo stihovani ljubavni uzdasi.
Ali, eto, u ovome sam slucaju odstupio od starih navada i, onako kako je Damir Pecenkovic u svome stvarnom i svome kratkom pjesnickom životu, tragao za Ljubavi, ja sam poceo tragati za svjetlucavim biserima medu ponudenim stihovima. Najprije me, možda, privuklo ono što inace privuce pažnju ljudi u tudem svijetu, u kojem tudi jezici podsticu potrebu da se guta sve što je stvoreno na maternjem, a potom sam postajao sve sigurniji da se "Zaustavljeni trenuci" mogu citati i drukcijim, kritickijim okom. Nižuci svoje obicne misli o svojim obicnim ljubavima (jer: zašto bi ljubavi bile neobicne i što bi se, onda, o njima zborilo neobicnim i uzvišenim rijecima?), samo ponekad "zaveden" leksikom i ritmom jedne, hiperproducirane, ljubavne versifikacije, autor svako malo ugodno iznenadi i svežim stihom, i nagoviještenom poeticnošcu. Osobno bih mogao kazati da me pridobio stihovima "... i dana suncanih, sjeti se, / i bezbrižnih putovanja, / kad je bezbrižnosti još bilo", ali cu radije reci da me u rukopisu prije sveg primamila atmosfera u kojoj se, dobrahno prije njegove, odmotavala vrpca moga života. Ne znam hoce li to citatelju nešto znaciti, ali je u mome, i Damirovu, Bišcu vazda sve bilo drukcije. Pa i Ljubav je, pretpostavljam, tamo bila drukcija nego drugdje.
A, u povodu navedenih stihova samo još toliko da je na tome, kao i na nizu mjesta u "Zaustavljenim trenucima", Pecenkovicu uspjelo da svoju obicnu, intimnu ljubavnu pripovijest kazanu stihom, približi univerzalnome. Možda je, u tome smislu - u onome u kom je to bilo i u nekim mnogo vecim i svjetlijim primjerima, osobni iskaz postao svojevrsnim izrazom pjesnicke angažiranosti u Ljubavi nesklonome svijetu. Naprosto, ako je citati, uglavnom, dobro, ovu knjižicu treba procitati. Možda, u drugome sloju, otkrijemo nešto što bi nas moglo uciniti bogatijima i boljima. |
HASAN BISCEVIC - Umjesto pogovora